Nisam dugo pisala, jer iako sam imala o čemu nije mi se najiskrenije dalo, a i novi blog me totalno demotivira u tome, no nakon prošlovikendskog (is this an actual word?) blogerskog gosta (pozdravi Littlefoot koja se nosila s mojim OCDom i šprintanjem po gradu), odlučila sam se natjerati da izvučem nešto iz ugla svoga uma, a definitivno najbolje vrijeme i mjesto za to je na poslu.
Dakle, protekle dvije (ili tri?) godine su mi se stopile u jednu veliku bezličnu masu. Desilo se toliko toga, ali kao da se nije meni, već nekoj pogrešnoj tuđoj verziji. Neke stvari su bile toliko dobre i oslobađajuće, ali po prirodi se zakačim na one loše koje se urežu u moje postojanje, jer nema ništa bolje nego biti overthinkajući letargični organizam u četiri zida.
No, u zadnjih par mjeseci sam stvarno okej. Prihvatila sam neke činjenice. Promijenila sam neke navike. Pomaknula sam se s jednog mjesta. Još uvijek nisam gdje želim biti, ali bolje i ovo nego ništa, I guess.
Nisam puno pametnija (osim za jedan jezik više, love to brag about this one) ali mi je život postao dosta ispunjeniji i to mi se sviđa.
Mene interesuje da li litlefoot ima mala slatka stopala ili je nik onako random izabrala.
Pa ovisi, ako su ti slatki dinosauri, onda da. 😀
Gde si ti? 😎
Still alive, livin’ la vida loca u Zagrebu. 😀
Ti?
Dobrodošla ponovo😊
Hvala puno! 😊