We're fools whether we dance or not, so we might as well dance.

Nisam dugo pisala, jer iako sam imala o čemu nije mi se najiskrenije dalo, a i novi blog me totalno demotivira u tome, no nakon prošlovikendskog (is this an actual word?) blogerskog gosta (pozdravi Littlefoot koja se nosila s mojim OCDom i šprintanjem po gradu), odlučila sam se natjerati da izvučem nešto iz ugla svoga uma, a definitivno najbolje vrijeme i mjesto za to je na poslu.

Dakle, protekle dvije (ili tri?) godine su mi se stopile u jednu veliku bezličnu masu. Desilo se toliko toga, ali kao da se nije meni, već nekoj pogrešnoj tuđoj verziji. Neke stvari su bile toliko dobre i oslobađajuće, ali po prirodi se zakačim na one loše koje se urežu u moje postojanje, jer nema ništa bolje nego biti overthinkajući letargični organizam u četiri zida.

No, u zadnjih par mjeseci sam stvarno okej. Prihvatila sam neke činjenice. Promijenila sam neke navike. Pomaknula sam se s jednog mjesta. Još uvijek nisam gdje želim biti, ali bolje i ovo nego ništa, I guess.

Nisam puno pametnija (osim za jedan jezik više, love to brag about this one) ali mi je život postao dosta ispunjeniji i to mi se sviđa.

6 thoughts on “We're fools whether we dance or not, so we might as well dance.

Komentariši