Man, you really know how to get someone down...
Napomena: duga cringy priča, ali moram negdje napisati nešto, jer mi je mozak zapeo na ovim mislima i moram to negdje podijeliti dok nisam previše zagazila u misli u koje ne volim zalaziti.
Poznajemo se već nekih godinu dana (malo duže) i viđamo se na sedmičnoj bazi. Starija je od mene par godina i kaže da sam joj poput sestre. Što god da joj je bilo potrebno, u ovih godinu dana, stalno je dobijala od mene, a da nije ni bilo potrebno da me upita. U moju kuću, ona i njen momak su dočekani kao dio obitelji. Svaka njezina tajna i teret, postali su dio mene.
Ali, ona uvijek kasni.
U ovih godinu dana, niti jedan jedini put nije se pojavila na dogovoreno vrijeme. Ne cjepidlačim za 10-15min, ali znam je čekati po pola sata i duže. Par puta sam je lijepo zamolila da pokuša barem malo manje kasniti, jer se ja uvijek pojavim na vrijeme. Ili da mi bar javi unaprijed. Nikad ni ne pokuša javiti da će kasniti, dok ja prva ne kontaktiram da vidim gdje je. Jednom sam je čekala na kiši, bolesna i s temperaturom. Zvala sam je par puta, nije se javljala. Pojavila se nakon dvadesetak minuta, sva sretna i kao da joj nije stalo.
Sinoć je to sve kulminiralo. Dogovorili smo se za odlazak na koncert prije mjesec dana. Njeno društvo, ona i ja. Htjeli su doći što ranije, tako da ostavimo stvari u garderobu jer je to ipak koncert klasične muzike, pa kao treba biti fancy, spreman i što već sve ide s tim. Ja sam naravno upitala da nam vrijeme okupljanja nije prerano, na što sam dobila odgovor da naravno da nije, ipak je to, kao što sam napisala gore, neki big deal i trebam se pojaviti na vrijeme. Nisam se htjela raspravljati, složila sam se i trčala sam s posla ranije, spremila se, krenula desetak minuta ranije za svaki slučaj ako bi bila gužva u prometu jer je to često ovdje i došla na vrijeme. A oni su svi kasnili. Pola sata. Trpila sam i smrzavala se. I trpila. I razmišljala da samo odem nazad u stan. I čekala. Naravno, poslala poruku da pitam gdje su, jer nisu javili da će kasniti. Doslovno svi žive bliže dvorani od mene. Kad su došli nisu se ni potrudili da ponude bilo kakav način isprike i to mi je bilo dovoljno da započnem raspravu. Na kraju toga ja sam ispala kriva, njoj je sasvim normalno da se kasni, samo sam ja ta koja je luda i poštuje druge. Jer zaboga došla sam na vrijeme. I onda su ignorirali moje postojanje, na šta sam ja samo otišla.
Smatram da je prekomjerno i stalno kašnjenje odraz nepoštovanja prema tuđem vremenu. Nejavljanje o kašnjenju isto tako.
Također, prije par sedmica, naljutila se i na svoje društvo, s kojim se nije mogla viđati neko vrijeme zbog ispita, a zvali su mene umjesto nje, jer sam im draga.
Nije fer da se naziva mojoj sestrom. I poslije ovog nikada to neće biti.
Super mi je kako za par dana punim 26 godina, a i dalje ne mogu procijeniti ljude.
